Imam običaj da generaciji koja u današnje vreme sazreva i koja kao bolesnik između udisaja i izdisaja živi između prihoda i rashoda kažem "mi smo imali sreću da smo rasli u nekim kreativnim vremenima". I stvarno kad razmislim, ne samo da je moja gimnazijska generacija bila šačica odabranih da bude primer uspeha drugima, nego je zahvaljujući manje-više bezbrižnom životu toliko obilovala raznim talentima, da bih tek po odlasku preko bare, iskusivši život u kapitalizmu shvatio koliko je takve ljude teško naći u svetu.

Jedan od najboljih primera bogatog talenta je bio je naš drugar Saša Otković. Možda se samo neki od nas sećaju grupe "Fotografije" koja je bila odgovor Matematičke gimnazije na američki Crosby Stills Nash and Young, ali Otkove ideje su bile naša pokretačka snaga, bio je kompozitor i tekstopisac. Pevali smo pesme o narastajućoj malograđanštini, a stihovi kojih se i danas sećam tek sada razumem koliko dobro oslikavaju svet u kome živimo.

Trup i kljun tvog grada gledaju na zapad
Karakteri i lica gledaju na zapad
Vratiće se natrag da nastave rad
Da komšijama pričaju o Vatikanu
Kakav je Rim grad kad ovde za sve nađu manu?
"Ona je najlepša ptica u celoj džungli, nju poznaju svi.
Svakog dana leti i traži mužjake, ne živi bez njih."

Oni koji su Otka bolje poznavali prepoznali bi njegov avanturistički duh u pesmi o njegovom dedi Radovanu:

Autoput beskućnika pun
Ingrid i Radovan, pakao, sunce, jug
Ni ista nacija ni isti jezik ni put.
Čekaju da prođe ovaj baksuz sat
Pobogu još je dan, valjda će nam stati
Neki narkoman, neki šeik stran"

I nekako se desilo da u isto vreme iskusimo i opevamo prve ljubavi:

Da nestašnoga jutra smeh nas goni da jurimo, da volimo.
Mi živimo gde porok vodu pijePrikriven zlobi caruje

Njegova suza na železničkoj stanici kada je zajedno sa mnom ispratio ta kreativna vremena, svedok je drugarstva isto toliko koliko i moja suza dok ovo pišem. Drugarstva stvorenog zajedničkim mladalačkim stvaralaštvom koje je prekinuto naređenjem svetskih moćnika da se mora zaraditi za koricu hleba.

Kada smo se poslednji put čuli, nagovestio sam mu da bi u nekom trenutku mogli da obnovimo slavu "Fotografija". Taj se cilj sada čini nedostižnim. Mogu samo u zamenu da ponudim jednu fotografiju kao svedočanstvo o vremenima u kojima smo se zajedno zatekli.

Verujem da je Otkovim talentima bilo tesno u životu inžinjera i da je zato uvek bio u potrazi za uzbuđenjima. Svoju muku je uvek nosio sa ponosom i kada bi je drugom saopštio, to bi bilo sa opisom nekog njegovog doživljaja od kojih bi nam suze pošle od smeha.

Smeha koji će svima nama nedostajati.

Neka mu je slava i hvala za sva ta kreativna vremena.

Coja